Napušeni anđeo ili ljudski je grešiti…
Monday, March 28th, 2011…ali tek kada za svoje greške preuzmemo odgovornost i možemo da im se smejemo od srca, tek onda učimo.
Ova priča počela je malo naopako, od rečenice koja bi trebalo da bude poslednja. Ali, ništa zato, ja sam ionako manje-više sve u životu radila tako – naopako. U stanju sam da pratim mrava na njegovom putu i pazim kuda on gazi, a onda se sudarim sa slonom, jer ga nisam primetila. Eto, tako nekako, samo nema ni mrava ni slona u priči, al ima poente. I nije to tako ni loše, ako je moguće izvesti većinu stvari na dobar put i tako naopako, a ako i nije moguće, važno je upravo to iz prve rečenice – preuzeti odgovornost i iskreno se smejati sebi i tome kako je moguće tako pogrešiti. Ova priča mogla bi se lako nazvati i – kako sam shvatila da možda i nisam baš najpametnija na svetu!
